Pismo iz Evina
Čeznem za tvojim toplim zagrljajem
Želim znati gdje si, kako ti prolaze dani
kad si budan, kad se kupaš, što oblačiš kad ideš na posao,
da li ti je dosadno, jesi li umoran, pospan, je li ti hladno ?
Zrak je zagadjen, miriše li na prašinu ?
Je li još uvijek mrak kad odlaziš na posao ?
Svjetlo na stepenicama, je li još uvijek isto ?
Ne sjećam se više naše zgrade, ni koje su joj boje cigle,
jednom si me već podsjetio ali zaboravila sam !
Gdje spavaš, kako pereš rublje ?
Jesi li stekao nove prijatelje od kako sam odsutna, prijatelje koje ne poznajem ?
S kime se u medjuvremenu prepireš a ja ne znam ništa o tome ?
Što čitaš, kakvu muziku slušaš ?
Jesi li još uvijek na internetu do zore ?
Želim znati kako ti prolaze dani, što i gdje kupuješ.
Kupuješ li voće i povrće ?
Trenutno je ljeto, dinje, marelice, jagode, šljive, lubenice. Ah, kakav užitak !
Je li još uvijek dobijaš glavobolju ako ti kasni čaj
i ako se je istrošila baterija mobilnog telefona ?
Je li još uvijek pereš kosu u sudoperu i jedeš jogurt sa starim kruhom ?
Jesi li kupio novi kufer, novu košulju ?
O čemu razmišljaš kad misliš na mene i što bi želio znati ?
Kad mi kupuješ sitnice za dar o čemu razmišljaš ?
Čega se sjećaš, osjećaš li tjeskobu naših godišnjica ?
Sjećaš li se
bio je lipanj kad sam prvi put došla u Majideyehi i ti mi pokazao Isfahan.
Sjećaš li se kako smo hodali ulicama samo da bismo bili zajedno ?
Sjećaš li se zalazaka sunca u parku Saei ?
Zav, sjećaš li se ?
Sjećaš li se onih dana kad si me odveo u Darband,
zadnji put je i Ahmad bio s nama, proljeće 2008.
Sjećaš li se moga kuhanja, ja se više ne sjećam.
Sjećaš li se kako smo kupovali namještaj, komad po komad ?
Sjećaš li se Noruza 2008., Kaspijsko more, plaža. I Ahmad je bio.
Sjećaš li se 6. lipnja 2002., postavio si mi ultimatum, trebalo je nastaviti živjeti.
Sjećaš li se lipnja 2006., kad su me prvi put pustili iz Evina ?
Sjećaš li se 9. ožujka 2007. kad sam prvi put došla u Vijeće ?
Sjećaš li se 8. kolovoza 2007., po zalasku sunca su me pustili iz pritvora ?
Na stepenicama, u kući moga oca, rekao si:
“Hej, ovo vrijeme koje te nije bilo konačno sam shvatio da više ne mogu živjeti bez tebe”.
7. ožujak, sjećaš li se? Znam da se sjećaš, bilo je to prije 7 i pol godina.
Amin, sve mi nedostaje. Sve.
Svaki dio moga bića osjeća bol i čežnju za tobom
Umorna sam od svih tih malih snova koji me guše
Kajanje, znaš li što je kajanje?
Znam da znaš.
Ali ne znaš kakav je osjećaj biti zaključan u ovom prokletom kavezu
Prošle sam godine otpratila troje ljudi na zadnji počinak,
dvoje su bili andjeli, naročito onaj zadnji.
Ne znaš kakav je to osjećaj
I želim da nikad ne saznaš !
Čeznem za tvojim toplim zagrljajem.
Zauvijek,
Bahar
Bahareh HEDAYAT je iranska studentica i aktivistica u Pokretu za prava žena.
2010. godine je od strane Revolucionarnog suda osudjena na 9 i pol godina zatvora. Trenutno služi kaznu u zloglasnom zatvoru Evin.
Gornje je adaptacija/prijevod pisma koje je iz Evina poslala suprugu, Aminu Ahmadiyanu, a u kojemu iznosi svoje misli, strahove i ljubav.